Ovaj se blog (za divno čudo), neće baviti hvalospjevima našoj voljenoj obali i obožavanom kontinentu. Istina je da su nam te teme uvijek u fokusu interesa, dok se kritiziranjem i pljuckanjem bilo kakvih vrsta ne bavimo. Nije to zdravo ni za duh ni tijelo.
Poslovna večera. Menu – sovinizam
Povod ovom blogu je jedno poslovno događanje (jedna prezentacija) koju sam imala pred nekoliko mjeseci. Pozvana sam bila na jedno predstavljanje/prezentaciju jedne regije, i bila sam jedini ženski novinar u društvu nekoliko starijih muškaraca. Događanje je bilo jako lijepo organizirano, sve je bilo na nivou. Večera ukusna, da ukusnija ne može biti. Organizatori su glede gastro prezentacije pazili na svaki detalj i sve je bilo spremljeno s puno pažnje, do najsitnijeg detalja. Uzvanici su bili podijeljeni u 2-3 međusobno spojene prostorije, no novinari su dobili vlastitu prostoriju i vlastiti stol. Na moju (kako se kasnije pokazalo) nesreću, bila sam jedina žena u muškom društvu novinara i medijskih djelatnika, bilo nas je dakle za našim stolom oko pet ili šest, i svi su se međusobno znali, samo ja nisam znala nikoga.
Napadaji su jedno, napadi drugo 🙂
Kad su svi sjeli, nismo počeli ni jesti još kadli postariji gospodin preko puta, (po slobodnoj procjeni stariji dobrih 20-25 godina od mene), ljubezno se ponudio naliti vino u čašu. Još ljubeznije odbih, ne zato jer nisam htjela popiti vino, nego zato jer sam prvo htjela poslikati dekorirani stol, hranu i vino dok je još sve bilo sve svježe servirano.
Gospodin se međutim zbog te moje geste koja doista s njim nije imala veze, naljutio. I to sam poslije shvatila, jako.
Kad sam se sjela za stol i konačno počela jesti, komentirao je sa drugim uzvanikom (koji se ni kriv ni dužan našao u neželjenom trokutu) nešto u stilu kako “neće mlada dama da joj točim, valjda da si može sama više popiti i pojesti”
Krenuo je prvo dakle, komentirati što jedem i pijem, i to prilično nametljivo. Mislila sam da se šali, i kiselo sam se nasmijala nadajući se da će netko drugi uskoro postati njegov predmet pažnje. No bivalo je sve gore. Narečeni gospodin, kojeg ću od sada zvati Bakalar zbog specifičnog izgleda, krenuo je prvo s agresivnim ispitivanjem. Potom s seksističkim aluzijama. Pri kraju i sa otvorenim uvredama. Nije se smirio. Nisam znala što bi i gdje bi.
Znate ono kad vas nečija bezrazložna bezobraština tako zaledi i zamrzne da vam se komunikacijski nivo svede na bespomoćnu moruzgvu ili ribu koja zijeva na suho. E pa, točno tako sam izgledala i reagirala.
Teška artiljerija
„Koliko dugo se igrate poduzetnice mlada damo?“ “Anima kažete da je ime vaše tvrtke? “Ahahaha – odmah vidim zoološki vrt i malene životinjice“ – pri tome je isplazio jezik i skvrčio ruke kao šapice te s njima mlatarao po zraku te počeo lajati i dahtati. Komadi hrane skoro su mu aterirali na moj tanjur ne bi li demonstirao kako je neočekivano glupo i neestetski, dati životinjsko ime imenu firme. 🙂
Pokušala sam mu (nažalost neuspješno) objasniti da značenje latinske riječi Anima nije isto što i Animal, ali avaj.. Bakalar se tako uzljutio da dan danas ne znam zašto, da je upao u nekakav delirijum gdje nije više vladao sobom.“ Koliko vas ljudi čita, tu vašu igrariju od portala“? Jeli? Toliko? A kako vi to znate? Analitika? Što gugle što je to? Nemam pojma što je to i ne zanima me. Jeli vi znate koliko godina postoji časopis XVVV”(potom je velevažno komparirao jedan specijalizirani časopis koji se prodaje u cca 250 primjeraka po 2 mjeseca na kiosku s portalom kojeg čita mjesečno 80.000 posjetitelja).. Gledala sam kako pobjeći, ali pobjeći usred programa bilo čije prezentacije nije izvedivo.
” A što ste završili ono mlada damo? Ne vi niste završili studiji, vi ste završili političko usmjerenje.. Ustaško! Tako je, ustaško. “Kako vam se zvala tema diplomskog rada” (da i to me pitao, očekujući valjda da ću mu skrušeno priznati da sam doktorirala na književnom opusu Mile Budaka).
Znate li vi što je (uslijedio je krivi citat jedne latinske poslovnice i latinski naziv valjda nekog studija u Rimu).. E taj studij Rimu je završio sin moje majke! Sin moje majke!” Tu mu se brada krenula tresti, uzbudio se od ljutnje tako jako, da sam se prepala da ću skriviti srčani udar nepoznatog čovjeka. Osim što mi je pripisao krivo značenje imena firme, nazvao cijeli moj posao igranjem, čovjek mi je u svom ludilu nalijepio i etiketu političke opcije s kojom imam veze koliko i s letovima na Mjesec. Tu sam se umorila pa malo i uplašila. Nitko me nije uzeo u zaštitu jer je do mene sjedio gospodin od 80ak godina s slušnim aparatom a drugi meni s desna se nije htio miješati. Nešto mlađi gospodin koji je sjedio također preko puta mene, vrpoljio se od nelagode i srama no nije znao vjerojatno kako zaustaviti taj besmisleni prolom verbalnog divljanja. Bila je na svu sreću takva buka od muzike i opuštenog žamora uzvanika da taj sramotni monolog nitko osim nas koji smo sjedili za jednim stolom, nije čuo. Odustala sam od komunikacije jer sam shvatila da me ništa spasiti neće, da sam uzeta na i zub i na nož i to u isto vrijeme.
I kad sam mu izmučena “priznala” da ne znam značenje te krivo citirane poslovice jer sam eto neuka i neobrazovana, Bakalar se pomladio jedno 40 godina od sreće, poskočio ko krepki 25godišnjak i usliknuo“ Znao sam! Evo rezultata kad netko završi politički podoban studij“!
Potom je pobjednički odlučio otići. Tek kad je bio na odlasku, gospodin pored njega tiho i zgroženo prošaptati: “Ovo je bilo prestrašno”. Rekla sam mu da se ne uzrujava i da mi je drago vidjeti ogromno zadovoljstva totalno malih ljudi čak i ako idu na moju štetu, na što je rekao da se slaže sa mnom.
Jedan muški kolega od njih pet za stolom, mi je dao tihu podršku. Ostali su se manje više cijelo vrijeme pravili da ne čuju besmislenu tiradu i odvratan šovinizam svog kolege. Iako mu nisam uzvraćala, iako sam jako pazila da ostanem pristojna. Posebno mi je teško šutiti na takve stvari, ali ovaj put, zbog organizatora i ponajviše zbog nekih klijenata koji su bili tamo, morala sam se maksimalno suzdržati. Da im dođem plakati da me Bakalar muči, to mi se nekako nije činila prihvatljiva opcija. Da mu uzvratim jednakim uvredama ili ga otvoreno prozrem pred svima kao osobu koja zbog izvjesnih fizičkih manjkavosti ne može biti dugo u ženskom društvu osim ako te iste žene bezrazložno ne vrijeđa – činilo mi se prenisko. A da ne pričam o neugodnom i nemogućem kontekstu u kojem se to sve odvijalo i radi kojeg sam bila onemogućena ikako reagirati.
Od milijun kompleksa, izliječen jedan
Prošlo je par mjeseci i evo odlučila sam svoj blog nečasno iskoristiti u terapeutske svrhe. I poručiti Bakalaru barem virtualno; Gospodine Bakalaru, te večeri sam možebitno izliječila jedan vaš kompleks. Ako su vam sve ružne uvrede pomogle barem na minutu da budete sami sebi ljepši, mlađi, poželjniji – drago mi je da sam pomogla.
No gdje ćete nesretniče s ostalih 999.999 kompleksa koje teglite sa sobom očito više od pola stoljeća? Tko i što može izliječiti probleme koje imate u odnosu na žensku čeljad koja rade? Koja vode samostalno svoje poslove bez ičije pomoći. Koje samo zato jer odbijaju vaše neukusno udvaranje, instant postanu metom grubih napada i vrijeđanja? Da li bi vi stari bezobrazniče, se usudili ikada nazvati posao kojeg mlađeg muškog kolege igrarijom?
Kako i zašto se postaje feministicom
Znate li što je najluđe od svega? Bakalar je odmah na početku večeri uzeo moju podsjetnicu, (podijeli su svi svima, samo on nije dao nikom svoju). Od početka večeri do kraja večeri taj čovjek mi se nije predstavio. Nije mi ruku dao niti se potrudio reći kako se zove iako je mene ispitao detalje do paleolitika, vezane za moju poslovnu i obiteljsku prošlost. I što reći? Dan danas ne znam tko je taj čovjek. Još jedan razlog zašto je bilo teško reagirati na sumanuto ponašanje, kada ne znate tko vam je s druge stola.
No ono što pouzdano znam: ako vas zanimaju neki od okidača radi kojih se postaje feministicom, odgovor vam leži u predivnom biću g.Bakalara i svim bakalarima ovog svijeta.
A kako se postaje silom prilika neodgojenom drskom balavicom, saznat ćete ako se Bakalar i ja ikada više sretnemo.